Životna svrha

Da li je životna svrha samo još jedan koncept iz new age literature ili je to zaista potreba i zahtjev,  nešto što je utkano u naše živote kao prirodna želja i svrha našeg postojanja.  Pitam se, da li se sasvim obični ljudi koji  nikad nisu vidjeli Facebook,  YouTube, TED talks,  i druge internetske destinacije ikada pitaju koja je njihova životna svrha. Zašto se nalaze na ovom svijetu. I što je njihova životna zadaća. Za naše bake je odgovor bio vrlo jasan. Udati se roditi, podići djecu i gotovo, proživjeti još koju godinu u miru i ako imaš sreće u zdravlju i otići s ovog svijeta. Da li su se ikad noću dok su ležale u krevetu i nisu mogle spavati pitale da li je to sve?  

Duboko vjerujem da se svaki čovjek u bilo kojem trenutku svog života pita isto pitanje. Da li je to sve? Što se do vraga ovdje dešava?  S 80 i nešto godina, ako imaš sreć

e završiš svoj put i nestaneš. Netko ostavi trag na ovom svijetu koji je vidljiv, a netko ostavi trag u srcima ljudi koji su proveli svoje vrijeme u njegovoj ili njezinoj blizini, još neko vrijeme. Netko ne ostavi traga nigdje.   O čemu se ovdje zapravo radi? Ima li u tome ikakvoga smisla?  Ne znamo ni odakle smo došli, ni kamo idemo, nakon što prođe određeni broj godina, ili neka količina vremena koju provedemo ovdje. I da li bi da ne brojimo godine onako kako ih brojimo, to vrijeme koje provedemo ovdje bilo duže ili kraće, ovisno o tome koliko bi kolektivnom sviješću bilo uobičajeno i dopušteno vrijeme koje možemo provesti ovdje. Postoje li uopće ikakva ograničenja o tome kako treba živjeti, što treba raditi, da li i što treba jesti, kada i koliko možemo živjeti i moramo li uopće umrijeti. Ili su sva ograničenja samo kreirana u ljudskom umu kao obrasci koji se ponavljaju i koji su postali kolektivna vjerovanja o tome što je moguće a što nije, kakav mora izgledati život, i kakvi smo mi ljudi uopće.

Život je šarena lopta a čovjek je biće neograničenih mogućnosti koje može činiti svakojaka čuda samo ako vjeruje da može i ako se usudi slijediti unutrašnje impulse. Društvo je to, koje nam konstantno nameće ograničenja i postavlja  pravila, ono nam kazuje što je moguće a što nije, što možemo, a što ne možemo, i što smijemo a što ne smijemo činiti. Civilizacija za koju vjerujemo da je napredna i moderna, stoji na putu razvijanju čovjeka u ono što bi čovjek trebao biti. Odvaja ga od njegove prirode, stvaralačke i humane i pretvara u biće koje je potpuno odvojeno od vlastite biti. Živimo u svijetu u kojem ljudi mrze jedni druge, zbog toga što pripadaju različitim narodima, religijama ili rasama, zbog toga što imaju različite običaje, kulturu ili vjerovanja.   Čak i zbog toga što o istoj stvari imaju različito mišljenje. Nije li to zapravo bogatstvo, različiti ljudi, različite životne priče, različiti stavovi i vjerovanja samo nam pokazuju neograničenost ljudske prirode i mogućnosti koje imamo živeći na ovoj okrugloj planeti koju zovemo naš dom. Zašto su sve planete okrugle?  Sva nebeska tijela su okrugla, stanice čovječjeg tijela su okrugle, krvna zrnca su okrugla, da li je krug nešto univerzalno što spaja cijeli svemir i stanice ljudskog tijela. Ne nosimo li mi, svatko od nas, cijeli svemir u sebi?

ć

Moderna nauka koja sebe smatra vrhunskim autoritetom, koja sebi daje (ili joj drugi daju) moć da nešto proglasi univerzalnom istinom ili krajnjom besmislicom, ne može odgovoriti na obična pitanja koja se pita svako dijete, prije nego odraste i prihvati znanstveno objašnjenje, koje često nema baš puno veze sa zdravim razumom.

Kako je nastao čovjek? Zašto umiremo, što se događa nakon smrti? Zašto nastaju bolesti? Što je svrha života kakvog živimo? Zašto upotrebljavamo samo 10% našeg mozga? Gdje su druga bića koja žive u svemiru? Život nije jednostavan. Niti lagan. I svatko tko kaže da smo došli ovdje da budemo sretni i uživamo u životu ne govori istinu. Svjesni krhkosti vlastitog života i konačnošću vremena koje nam je dano na raspolaganje, opskrbljeni razumom i osjećajima u svijetu punom suprotnosti, brutalnosti i nasilja, nisam sigurna kako možemo biti sretni, ili kako sreća može biti naše dominantno stanje. Ne znamo odakle smo došli i ne znamo kamo idemo. Ne znamo ni zašto se rađamo ni zašto umiremo. Često ne znamo ni zašto živimo i koji je smisao svega.