Živimo li svoj život

Ljudi žive svoje živote na gomile najrazličitijih načina i žive ih na taj način jer ne mogu, ne znaju, ili ne žele drugačije, jer su uvjereni da tako mora biti, ili čak i ako znaju da tako ne mora biti, ne znaju što napraviti da bude drugačije. Neki znaju, ili možda znaju ili sigurno znaju. Poneki put iskoraknu na neko vrijeme, ali se uvijek ponovo vrate na početak u istu staru poznatu priču, sa poznatim likovima, poznatim radnjama, poznatim rečenicama, poznatim mjestima. Staru otrcanu priču u kojoj ti je ugodno-neugodno kao u starom iznošenom kaputu naslijeđenom od generacija tvojih predaka koji u sebi ima sve priče, dosad ispričane, priče koje si slušala/o dok si još  kao dijete  ležao/la u sobi pod toplim poplunom dok su tvoji sjedili u kuhinji ili sobi pričajući, prepričavajući, raspravljajući, diskutirajući. Priče koje su nosile sve važne poruke koje će ti ikad biti potrebne za život: priče o djetinjstvu, mladosti, ljubavi, zdravlju i bolesti . Sve priče o životu, radosti i bolu, sve što će ti ikad biti potrebno da proživiš svoj život. I poslije ćeš odrasti i otići i mislit ćeš da živiš svoj život i svoju priču i biti ćeš uvjeren da je to  osobno, individualno, originalno, samo tvoje. Mislit ćeš da si otišao daleko od kuće i da si zauvijek odbacio svoj stari otrcani kaput, i sva sjećanja, priče i poruke, sve dok jednog dana probudivši se u nekoj prostoriji ne shvatiš da se zapravo nikud nisi ni maknuo i da si samo ponavljao iste obrasce, priče, riječi i rečenice svih svojih predaka davno napisane na nevidljivom papiru, izrečene nebrojeno mnoštvo puta i proživljene u manjim ili većim varijacijama na temu.

To i ne mora biti tako loše ako je priča dobra i lijepa ako u njoj žive sretni i zadovoljni ljudi, puni ljubavi razumijevanja, sreće i novaca, no problem nastupa kada je priča tužna i ružna, i kada u njoj ne žive sretni i zadovoljni ljudi već ljudi prepuni gorčine, tuge, nezadovoljstva, neispunjenih očekivanja, bez, ljubavi, radosti i topline a s puno jada nesreće i bola.

Obrasci su hermetični, i sastoje se od beskrajnih ponavljanja istih radnji, riječi, rečenica, pokreta, izraza lica, osjećaja, raspoloženja, reakcija, razmišljanja, postupaka.  I koliko god bili svjesni apsurdnosti cijele situacije teško je pokrenuti se u nekom drugom pravcu, reći nekakvu drugačiju rečenicu, riječ, napraviti neku drugačiju facu, kretnju, učiniti nešto drugačije od onog što stalno činimo. Kao da smo zarobljeni u nekoj priči u koju ne znamo kako smo upali, zapravo,  djelomično možda čak i znamo, ali to ništa ne mijenja na stvari. Priča nam se često  ne sviđa i ne znamo kako da promijenimo radnju i skrenemo u nekom drugom pravcu, i ne znamo tko uopće određuje tijek zbivanja tko je režiser a tko scenarist, tko je pisac teksta, majstor interijera, ton majstor, montažer, koreograf. Bilo kako bilo izgleda kao da su angažirani trećerazredni  majstori, ili su to možda prvorazredni majstori za loše priče ili ne loše nego teške, komplicirane, zakukuljene, zamumuljene, priče u kojima se ne zna razlog zašto su takve, kako je do njih došlo i kako iz njih izaći. Priče u kojima ne vidiš pouku, što je pisac htio reći, što je htio postići osim beskrajnog mučenja glavnih likova koji lutajući po začaranoj šumi uporno traže izlaz na svjetlo, zrak i čistinu, ali ne vide izlaz i uglavnom se vrte u nekom začaranom krugu i stalno dolaze na ista mjesta i ponavljaju iste besmislene radnje, koje ih opet ponovo vode u druge besmislene radnje i tako dok se nekim čudom ne desi neki  iskorak, izbačaj, iskakanje, dok ne dođe neka čudnovata zraka svjetla, i pokaže put ili dok se ne desi neko drugo čudnovato čudo, izvana ili iznutra, koje odjednom promijeni tijek događanja i skrene priču u nekom drugom pravcu.  No može se desiti, da se to i ne desi  i da tumaranje začaranom šumom u stalnom traženju izlaza ostane i dalje primarna vrsta aktivnosti. Pitanje je da li smo uopće svjesni gdje smo, i drugo pitanje je da li želimo izaći. Jer onaj tko želi putovati, uvijek nađe put. I možda ga taj put neće odvesti tamo kamo je krenuo, ali će ga odvesti na putovanje.

Slušajte svoje tijelo

Slušajte svoje tijelo. Ono što bi trebala biti najnormalnija stvar na svijetu, mi smo zaboravili. Prepustili smo brigu oko našeg tijela onima kojima je to postala profesija, liječnicima, terapeutima, iscjeliteljima, koji ne znaju ništa o našem tijelu i koji ne mogu osjetiti ono što mi osjećamo. Oni odlučuju o tome što je dobro za naše tijelo na osnovu istraživanja, znanstvenih dokaza, naučenih iz knjiga ili provedenih na relevantnom broju ispitanika. Koliko ispitanika u znanosti predstavlja relevantan broj?

100? 200? 1000? nekoliko tisuća? Stotine tisuća?. A koliko ljudi živi na planeti Zemlji? I svaki čovjek je drugačiji. Ne postoje dva ista čovjeka osim jednojajčanih blizanaca, a i oni se u nekim detaljima razlikuju. Zašto bi za sedam milijardi ljudi, koji različito izgledaju, imaju različite karaktere, različit način života, različit način razmišljanja i shvaćanja svijeta, trebali biti liječeni istim lijekovima. Po kojoj logici. Kažu da je kamilica dobra za bolove u želucu, grčeve, menstrualne bolove i druge tegobe probavnog trakta, ali kad ja popijem kamilicu, dobijem upravo to, bolove u želucu, mučninu, grčeve i osjećam se jako loše.

Trebalo bi ljudima vratit sposobnost da hodajući livadom točno znaju koja im biljka treba u određenom trenutku, kao što to znaju životinje. Mačka kad izađe na livadu točno zna koju će travu pojesti i koja će joj očistiti želudac. Kako to zna? To vjerojatno nikad nećemo saznati, ali je činjenica da zna. Ili možda hoćemo, kada i mi budemo imali tu sposobnost.

Kako odabrati ono što je dobro za nas? Odgovor je zapravo prilično jednostavan. To što je dobro za nas nam se sviđa, izaziva  u nama osjećaj zadovoljstva, lijepo nam je kad to vidimo, dodirnemo, omirišimo. Imamo pet čula koja nam služe da se snalazimo u svijetu. Koji bi trebali biti naši perceptori, antene koje će nas odvesti u dobrom smjeru. Ali naša su čula zakržljala, odnosno naša su čula prevarena. Na policama dućana kupujemo ono što nam se sviđa. Ali ne sviđa nam se sadržaj, sviđa nam se ambalaža. Proizvođači hrane to jako dobro znaju pa dodaju razne boje, mirise, arome koje naravno nisu originalne, jer proizvodi lišeni hrane, moraju nekako privući pažnju. Dodani su im mirisi i boje, i zapakirani su u vesele, šarene svjetlucave ambalaže koje privlače svojom svježinom i šarenilom,  u zamjenu za stvarni okus, miris i boju koje niti nema, jer je napravljeno od sastojaka koje rijetko tko može ispravno izgovoriti.

Vratiti se sebi je jedini put ka istinskom, pravom i potpunom iscjeljenju. Koliko ljudi obilazi liječnike terapeute, iscjelitelje, jer traže put natrag u cjelovitost, zdravlje, sreću i blagostanje. Isprobavaju desetine različitih terapija od kojih im neke pomognu djelomično, neke, malo a neke nimalo.

Ne okrivljujem liječnike. Ne mogu ulaziti u razloge zbog kojih su odlučili posvetiti svoj život liječenju drugih ljudi. I zaista smatram da veliki dio njih ulaže veliku količinu vremena, energije, truda i znanja da pomognu drugim ljudima. Ali znanja koja su dobili su ograničena, mahanicistička i nepotpuna da bi mogli liječiti i izliječiti nešto tako složeno kao što je ljudski organizam, taj savršeno organiziran sklop funkcija koji nam je svima dan dolaskom na ovaj svijet. Ali ono što medicina zna, ali često namjerno ili slučajno zaboravlja, je da ljudsko tijelo nije samo skup organa, mišića, kostiju i kože već i cijeli spektar emocija, raspoloženja, misli, i vjerovanja koje čine naše živote takvima kakvi jesu.  Liječiti tijelo, ili liječiti jedan organ koji je iz nekog „nepoznatog“ razloga otkazao poslušnost, i počeo raditi probleme, ne uzevši u obzir cjelinu ljudskog bića, je posao koji donosi samo privremene, ili uopće ne donosi rezultate.

Holistički terapeuti, nudit će vam nešto drugačija rješenja, uz  uvjet da slušate njihove savjete I slijedite njihove upute, koje su možda pomogle nekome, ali to ne znači da će pomoći vama. Uz to, to će vas sve skupa, prilično koštati, tako da kako god okrenete, ispada da je liječenje nešto što ulazi vrlo duboko u vaš novčanik, a često ne daje željene rezultate.

Uostalom, čak iako zanemarimo činjenicu da je u liječenju na ovaj ili onaj način, profit ključna kategorija, i zauzmemo stav da liječnici ili holistički terapeuti doista žele pomoći ljudima povratiti njihovo izgubljeno zdravlje, ostaje činjenica da oni koliko god se trudili, ne mogu znati što je vama. Ne mogu znati vašu povijest, vaša vjerovanja, vaše strahove, vaše čežnje, želje i potrebe, sve što ste htjeli, za čim ste čeznuli, čemu ste se nadali i što ste očekivali.  Čak i da saznaju sve te pojedinosti, možda neće moći shvatiti što vas sprečava da učinite neke korake koje bi vas dovele na put ozdravljenja, jer su njihove misli, uvjerenja i kompletan mentalno-emocionalni sklop drugačiji od vašeg. I koliko god se trudili zauzeti neutralnu poziciju, mislit će da pretjerujete, da ste naporni, tvrdi i prekritični, ili pak,  slabi, nedovoljno odlučni, nesigurni, ogorčeni, i da je to sve zato jer se ne želite promijeniti i shvatiti da ste u krivom. Možda ćete ih taknuti u neku bolnu točku, možda probuditi neke njihove stare zaboravljene rane, možda će vas osuditi, žaliti, ili se ljutiti na vas. Iza kute, profesije, stručnosti i titule, kriju se samo ljudi, ranjivi i uplašeni, ljuti ili povrijeđeni i rijetki su oni koji će se moći odvojiti od vlastitih uvjerenja, misli i osjećaja i razumjeti vas u vašoj potpunosti. I to je u redu. Dati će vam neke lijekove, preparate, terapije, i čekati da vide je li vam bolje.  Vi ćete možda promijeniti liječnika, terapeuta, iscjelitelja, nadajući se da će slijedeći pronaći put do vašeg zdravlja, dati vam čarobnu pilulu, koja će u jednom trenu odnijeti sve vaše probleme, strahove, brige i učiniti vas sretnim ljudskim bićem.

Ali stvari ne idu na taj način. Ne postoji čarobna pilula, kuglica, kap ili tretman koji će kao čarobnim štapićem odnijeti vašu nelagodu, bolest ili muku.

Ipak, postoji put van. Naravno da postoji. Put prema ozdravljenju, cjelovitosti, i radosti. Pa čak i ako ne stignemo na cilj, koračanje tim putem donijet će nam neprocjenjivi osjećaj da smo na pravom putu. Slušajte sami sebe. Poštujte vlastite želje, čak iako svi ostali misle da su nerealne, neutemeljene ili lude. One želje koje čine da osjećate radost i uzbuđenje. Od čega vam srce brže kuca i jedva čekate da ih ispunite. One želje od kojih vam se usne razvuku u osmijeh čim na njih pomislite. 

Životna svrha

Da li je životna svrha samo još jedan koncept iz new age literature ili je to zaista potreba i zahtjev,  nešto što je utkano u naše živote kao prirodna želja i svrha našeg postojanja.  Pitam se, da li se sasvim obični ljudi koji  nikad nisu vidjeli Facebook,  YouTube, TED talks,  i druge internetske destinacije ikada pitaju koja je njihova životna svrha. Zašto se nalaze na ovom svijetu. I što je njihova životna zadaća. Za naše bake je odgovor bio vrlo jasan. Udati se roditi, podići djecu i gotovo, proživjeti još koju godinu u miru i ako imaš sreće u zdravlju i otići s ovog svijeta. Da li su se ikad noću dok su ležale u krevetu i nisu mogle spavati pitale da li je to sve?  

Duboko vjerujem da se svaki čovjek u bilo kojem trenutku svog života pita isto pitanje. Da li je to sve? Što se do vraga ovdje dešava?  S 80 i nešto godina, ako imaš sreć

e završiš svoj put i nestaneš. Netko ostavi trag na ovom svijetu koji je vidljiv, a netko ostavi trag u srcima ljudi koji su proveli svoje vrijeme u njegovoj ili njezinoj blizini, još neko vrijeme. Netko ne ostavi traga nigdje.   O čemu se ovdje zapravo radi? Ima li u tome ikakvoga smisla?  Ne znamo ni odakle smo došli, ni kamo idemo, nakon što prođe određeni broj godina, ili neka količina vremena koju provedemo ovdje. I da li bi da ne brojimo godine onako kako ih brojimo, to vrijeme koje provedemo ovdje bilo duže ili kraće, ovisno o tome koliko bi kolektivnom sviješću bilo uobičajeno i dopušteno vrijeme koje možemo provesti ovdje. Postoje li uopće ikakva ograničenja o tome kako treba živjeti, što treba raditi, da li i što treba jesti, kada i koliko možemo živjeti i moramo li uopće umrijeti. Ili su sva ograničenja samo kreirana u ljudskom umu kao obrasci koji se ponavljaju i koji su postali kolektivna vjerovanja o tome što je moguće a što nije, kakav mora izgledati život, i kakvi smo mi ljudi uopće.

Život je šarena lopta a čovjek je biće neograničenih mogućnosti koje može činiti svakojaka čuda samo ako vjeruje da može i ako se usudi slijediti unutrašnje impulse. Društvo je to, koje nam konstantno nameće ograničenja i postavlja  pravila, ono nam kazuje što je moguće a što nije, što možemo, a što ne možemo, i što smijemo a što ne smijemo činiti. Civilizacija za koju vjerujemo da je napredna i moderna, stoji na putu razvijanju čovjeka u ono što bi čovjek trebao biti. Odvaja ga od njegove prirode, stvaralačke i humane i pretvara u biće koje je potpuno odvojeno od vlastite biti. Živimo u svijetu u kojem ljudi mrze jedni druge, zbog toga što pripadaju različitim narodima, religijama ili rasama, zbog toga što imaju različite običaje, kulturu ili vjerovanja.   Čak i zbog toga što o istoj stvari imaju različito mišljenje. Nije li to zapravo bogatstvo, različiti ljudi, različite životne priče, različiti stavovi i vjerovanja samo nam pokazuju neograničenost ljudske prirode i mogućnosti koje imamo živeći na ovoj okrugloj planeti koju zovemo naš dom. Zašto su sve planete okrugle?  Sva nebeska tijela su okrugla, stanice čovječjeg tijela su okrugle, krvna zrnca su okrugla, da li je krug nešto univerzalno što spaja cijeli svemir i stanice ljudskog tijela. Ne nosimo li mi, svatko od nas, cijeli svemir u sebi?

ć

Moderna nauka koja sebe smatra vrhunskim autoritetom, koja sebi daje (ili joj drugi daju) moć da nešto proglasi univerzalnom istinom ili krajnjom besmislicom, ne može odgovoriti na obična pitanja koja se pita svako dijete, prije nego odraste i prihvati znanstveno objašnjenje, koje često nema baš puno veze sa zdravim razumom.

Kako je nastao čovjek? Zašto umiremo, što se događa nakon smrti? Zašto nastaju bolesti? Što je svrha života kakvog živimo? Zašto upotrebljavamo samo 10% našeg mozga? Gdje su druga bića koja žive u svemiru? Život nije jednostavan. Niti lagan. I svatko tko kaže da smo došli ovdje da budemo sretni i uživamo u životu ne govori istinu. Svjesni krhkosti vlastitog života i konačnošću vremena koje nam je dano na raspolaganje, opskrbljeni razumom i osjećajima u svijetu punom suprotnosti, brutalnosti i nasilja, nisam sigurna kako možemo biti sretni, ili kako sreća može biti naše dominantno stanje. Ne znamo odakle smo došli i ne znamo kamo idemo. Ne znamo ni zašto se rađamo ni zašto umiremo. Često ne znamo ni zašto živimo i koji je smisao svega.