Ljudi žive svoje živote na gomile
najrazličitijih načina i žive ih na taj način jer ne mogu, ne znaju, ili ne
žele drugačije, jer su uvjereni da tako mora biti, ili čak i ako znaju da tako
ne mora biti, ne znaju što napraviti da bude drugačije. Neki znaju, ili možda
znaju ili sigurno znaju. Poneki put iskoraknu na neko vrijeme, ali se uvijek
ponovo vrate na početak u istu staru poznatu priču, sa poznatim likovima,
poznatim radnjama, poznatim rečenicama, poznatim mjestima. Staru otrcanu priču
u kojoj ti je ugodno-neugodno kao u starom iznošenom kaputu naslijeđenom od
generacija tvojih predaka koji u sebi ima sve priče, dosad ispričane, priče
koje si slušala/o dok si još kao dijete ležao/la u sobi pod toplim poplunom dok su
tvoji sjedili u kuhinji ili sobi pričajući, prepričavajući, raspravljajući,
diskutirajući. Priče koje su nosile sve važne poruke koje će ti ikad biti potrebne
za život: priče o djetinjstvu, mladosti, ljubavi, zdravlju i bolesti . Sve
priče o životu, radosti i bolu, sve što će ti ikad biti potrebno da proživiš
svoj život. I poslije ćeš odrasti i otići i mislit ćeš da živiš svoj život i
svoju priču i biti ćeš uvjeren da je to
osobno, individualno, originalno, samo tvoje. Mislit ćeš da si otišao
daleko od kuće i da si zauvijek odbacio svoj stari otrcani kaput, i sva
sjećanja, priče i poruke, sve dok jednog dana probudivši se u nekoj prostoriji
ne shvatiš da se zapravo nikud nisi ni maknuo i da si samo ponavljao iste
obrasce, priče, riječi i rečenice svih svojih predaka davno napisane na
nevidljivom papiru, izrečene nebrojeno mnoštvo puta i proživljene u manjim ili
većim varijacijama na temu.
To i ne mora biti tako loše ako
je priča dobra i lijepa ako u njoj žive sretni i zadovoljni ljudi, puni ljubavi
razumijevanja, sreće i novaca, no problem nastupa kada je priča tužna i ružna,
i kada u njoj ne žive sretni i zadovoljni ljudi već ljudi prepuni gorčine,
tuge, nezadovoljstva, neispunjenih očekivanja, bez, ljubavi, radosti i topline
a s puno jada nesreće i bola.
Obrasci su hermetični, i sastoje
se od beskrajnih ponavljanja istih radnji, riječi, rečenica, pokreta, izraza
lica, osjećaja, raspoloženja, reakcija, razmišljanja, postupaka. I koliko god bili svjesni apsurdnosti cijele
situacije teško je pokrenuti se u nekom drugom pravcu, reći nekakvu drugačiju
rečenicu, riječ, napraviti neku drugačiju facu, kretnju, učiniti nešto
drugačije od onog što stalno činimo. Kao da smo zarobljeni u nekoj priči u koju
ne znamo kako smo upali, zapravo,
djelomično možda čak i znamo, ali to ništa ne mijenja na stvari. Priča
nam se često ne sviđa i ne znamo kako da
promijenimo radnju i skrenemo u nekom drugom pravcu, i ne znamo tko uopće
određuje tijek zbivanja tko je režiser a tko scenarist, tko je pisac teksta,
majstor interijera, ton majstor, montažer, koreograf. Bilo kako bilo izgleda
kao da su angažirani trećerazredni
majstori, ili su to možda prvorazredni majstori za loše priče ili ne
loše nego teške, komplicirane, zakukuljene, zamumuljene, priče u kojima se ne
zna razlog zašto su takve, kako je do njih došlo i kako iz njih izaći. Priče u
kojima ne vidiš pouku, što je pisac htio reći, što je htio postići osim
beskrajnog mučenja glavnih likova koji lutajući po začaranoj šumi uporno traže
izlaz na svjetlo, zrak i čistinu, ali ne vide izlaz i uglavnom se vrte u nekom
začaranom krugu i stalno dolaze na ista mjesta i ponavljaju iste besmislene
radnje, koje ih opet ponovo vode u druge besmislene radnje i tako dok se nekim
čudom ne desi neki iskorak, izbačaj,
iskakanje, dok ne dođe neka čudnovata zraka svjetla, i pokaže put ili dok se ne
desi neko drugo čudnovato čudo, izvana ili iznutra, koje odjednom promijeni
tijek događanja i skrene priču u nekom drugom pravcu. No može se desiti, da se to i ne desi i da tumaranje začaranom šumom u stalnom
traženju izlaza ostane i dalje primarna vrsta aktivnosti. Pitanje je da li smo
uopće svjesni gdje smo, i drugo pitanje je da li želimo izaći. Jer onaj tko
želi putovati, uvijek nađe put. I možda ga taj put neće odvesti tamo kamo je
krenuo, ali će ga odvesti na putovanje.
